Postoje momenti koji se savršeno poklope kao djelići slagalice. Važno je samo da ih prepoznamo.

U aprilu ove godine mogla se pročitati vijest da je u Muzeju Republike Srpske u Banjaluci održana promocija audio-izdanja i buklea "Tragovi prošlosti iz magnetofona Vlade Miloševića", a nekako u isto vrijeme jedan od prijatelja Radija Kostajnica šalje nam naslovnu fotografiju ovog teksta.

Ova vijest, uz dugogodišnje saznanje da je banjalučki  etnomuzikolog, kompozitor i pedagog Vlado Milošević zabilježio pjesmu “Što se ono gusta magla pokraj Une spustila”, i pogled na fotografiju unskih čamaca u pramičcima magle momenti su o kojima je riječ na početku početku ove priče.

Bili su to djelići koji su probudili inspiraciju za istraživanje o melodiji i stihovima koji pjevaju o našem gradu i rijeci na kojoj leži i sa koje se napaja životom, svježinom i ljepotom.

Uz pomoć pisca Ranka Risojevića, koji je pisao biografiju Vlade Miloševića i na čije je stihove Milošević komponovao, dolazimo do prvog traga: Pjesmu je ovaj akademik zabilježio u četvrtom tomu svoje knjige “Bosanske narodne pjesme”.

Digitalizacija arhivske građe Vlade Miloševića olakšala je nalaženje knjige u kojoj je pohranjen naš predmet istraživanja.

Kako sam autor u predgovoru navodi, ovaj tom sadrži građu koju je prikupio na terenu svjeverozapadne Bosne, sabrao je 550 melodija i uglavnom se radi o varoškim pjesmama.

U ovoj knjizi nalazi se šest pjesama koje je Milošević zapisao 1953. godine u tadašnjoj Bosanskoj Kostajnici, a njegovi pjevači su bili domaćica Meleća Čaušević, službenik Alojz Ludvik, zemljoradnik Nikola Mlađenović i domaćica Šemsa Saračević.

Među njima je i pjesma “Što se ono gusta magla pokraj Une spustila” koju Milošević svrstava u ‘romance’, navodeći melodiju pod brojem 345 i stihove pod brojem 422.

Ovu romantičnu pjesmu o nesrećnoj ljubavi dvoje mladih prije tačno sedam decenija Vladi Miloševiću je otpjevala, tada osamnaestogodišnja, Šemsa Saračević.

U dnu notnog zapisa pjesme pored godine bilježenja (1953.) vidi se i oznaka ‘nz’, što je, prema autorovom tumačenju, skraćenica za neposredno zapisivanje bez upotrebe magnetofona, odnosno Šemsino izvođenje pjesme Milošević nažalost nije snimio.

A stihovi glase:

Što se ono sinja magla pokraj Une spustila,

Kostajnicu milo mjesto i nas dvoje prekrila.

A na Đedu u boriku, dvoje mladi’ tuguje,

I tužeći jedno drugom bijele ruke pružaju.

Mislio sam da će prije ovaj svijet nestati,

Neg’ ćemo se naske dvoje, mila dušo, rastati.

Kao izvore u kojima se nalaze slične varijante ove pjesme, Milošević nakon ispisivanja stihova iznad linije navodi V.s.n.l. odnosno Veliku srpsku narodnu liru, Pančevo 1887., te ispod linije GZM, odnosno Glasnik zemaljskog muzeja iz 1906. i 1907. godine.

U izvoru iznad linije je slična varijanta teksta pjesme, a ispod linije varijanta i teksta i melodije.

Tako u Glasniku zemaljskog muzeja iz 1906. i 1907. nalazimo pjesme koje je 1893. sakupio etnomuzikolog Ljudevit Kuba, ne u Kostajnici, ali sa ljubavnom tematikom i sličnim početnim stihovima sa motivom magle iznad rijeke.

Milošević objašnjava da postoji mnogo narodnih pjesama sa istim ili sličnim motivima koje su tokom vremena obojene lokalnim koloritom:

“Proučavajući antologije narodnih pjesama, časopise, listove, almanahe i kalendare, konstatovao sam da se neki motivi, doslovno ili kao varijante nalaze u mnogim publikacijama…Od tekstova koje sam zabilježio ima ih oko 215 koji su ranije objavljeni u raznim publikacijama (koliko je meni do sad poznato) i koji su više ili manje identični sa tekstovima u ovoj knjizi. One tekstove, koji su potpuno isti, ili se vrlo malo razlikuju od onih koje sam zabilježio, nisam unosio u ovu zbirku, nego sam samo citirao gdje su štampani, a za druge koje sam uvrstio, naznačio sam publikacije u kojima su ti tekstovi objavljeni (kao varijante u odnosu na one koji su štampani u ovoj knjizi). Među pjesmama za koje mislim da nisu do sad štampane ističu se novinom i svježinom one lokalnog karaktera…Da bih u sadržaju, u načinu izražavanja, u izgovoru i riječima, sačuvao lokalni kolorit, u svim pjesmama ostavio sam sve onako kako su pjevači pjevali, odnosno kazivali tekst” (str. 28).

Može se zaključiti da je to slučaj i sa pjesmom koju je Miloševiću otpjevala kostajničanka Šemsa Saračević: Početnom stihu “Što se ono gusta magla”, kao čestom i dugotrajnom motivu u narodnim pjesmama, dodat je lokalni kolorit “pokraj Une spustila, Kostajnicu milo mjesto i nas dvoje prekrila…”.

Od kada se ova pjesma pjeva u našem kraju, ostaje nepoznanica, jer Milošević ne bilježi od koga ju je Šemsa naučila i koliko dugo se prenosila sa koljena na koljeno.

Treba reći i da su u modernijem aranžmanu ovu pjesmu kasnije pjevale, između ostalih, Zora Dubljević i Ljubica Berak.

Međutim, zahvaljujući Vladi Miloševiću i njegovom neumornom radu i pedantnosti, Kostajnica i Una ostaju trajno upisane u antologiji narodne pjesme.

A narodno predanje koje se prenosi sa generacije na generaciju i danas je, kao kulturna baština, utkano u maglu pokraj Une i milog mjesta na njenim obalama.

Šemsin pjev, kao i glasovi žena i muškaraca prije i poslije nje, i sada se mogu čuti u maglovitoj bjelini. Samo pažljivo oslušnite.

 Autor: Radio Kostajnica /M.A./