Skromnost, mentalna snaga, želja za pomjeranjem sopstvenih granica, hrabrost, borbenost, upornost neke su od osnovnih vrlina velikih sportista. Sve ove vrline posjeduje i njeguje mlada Kostajničanka koja je nedavno za 46 sati istrčala utrku dugu 177 kilometara. Ovo je priča o Sofiji Vušović i njenom nestvarnom sportskom i ličnom podvigu.

Ova dvadesettrogodišnja djevojka iz Kostajnice studira na Fakultetu za sport Univerziteta u Ljubljani, a sportista je od malih nogu.

Trčanjem se bavi od 2016. godine, kada je istrčala banjalučki polumaraton dužine 21 kilometar, a ljubav prema trail, odnosno planinskim trkama, rodila se 2018. godine kada je završila svoju prvu trail utrku na Jahorini dugu 104 kilometra, rekla je Sofija u emisiji „Razgovor s povodom“ Radija Kostajnica.

„Kroz osnovnu i srednju školu trenirala sam košarku, a što se tiče trčanja vidjela sam informaciju da Banja Luka ima polumaraton, to mi je zvučalo zanimljivo i odlučila sam se prijaviti i završiti tu utrku. Kako se polako ulazi u taj svijet, tako se sve više produbljuje želja i dolazi do nekih novih otkrića, kao što sam ja otkrila trail ili planinsko trčanje i to je sad moja zvanična disciplina u kojoj se najviše pronalazim“ objasnila je Sofija kako se pojavila i razvijala ova trkačka strast.

Prema njenim riječima, trail trčanje joj se dopalo jer u suštini predstavlja planinsko trčanje, odnosno kretanje kroz prirodu i planine i nije kao cestovni maraton ili polumaraton, gdje ima više hiljada učesnika.

Sofija dodaje da je trčala više polumaratona, kao i zagrebački maraton koji je istrčala kao šesnaestogodišnjakinja, zatim ljubljanski, a onda i trail trke: Na Jahorini (104km), u Istri (67 km) i u Sloveniji 54 (km).

 „Pripreme zavise od slobodnog vremena. Pripremam se sama, rekreativno to radim, nisam na nekom profesionalnom nivou. Izaberem si trku koja mi se čini zanimljivom i za koju mogu da izdvojim finansijska sredstva i vrijeme. U toku priprema nije bitno samo trčanje, bitna je i snaga da ne bi došlo do većih povreda“, opisuje Sofija kako se priprema za izuzetno velike fizičke napore koje ovakve trke zahtijevaju.

Nedavno je u Sloveniji ostvarila najveći svoj podvig do sada: Uspješno je završila „Julian Alps Trail Run“ utrku dugu 177 kilometara, sa usponom od 10.720 metara za koju se pripremala četiri mjeseca.

Ističe da je ovu trku bilo izuzetno teško završiti.

„Da opisujem trku, šta je meni bilo u glavi, kakve su to sve bile poteškoće, kroz šta sam sve prošla, to ne može niko da razumije, osim ljudi koji se tim sportom bave i koji su bili na toj trci. Duga je kilometraža, skoro 11.000 metara uspona, mnoge probleme sam imala tokom trke, skoro 46 časova je trajalo to moje kretanje do cilja, nisam spavala... Postoje okrepne stanice na svakih desetak kilometara gdje smo imali mogućnost da uzmemo vodu i nešto malo hrane i ide se dalje, nema previše zadržavanja zato što postoje određeni vremenski limiti i ako ih prekoračimo automatski slijedi diskvalifikacija i trka se završava“, priča Sofija.

Dodaje da je bila među najmlađim učesnicima sa najmanje iskustva, što je uveliko uticalo na njeno kretanje.

„Većina trkača su ozbiljni ljudi, ja sam još relativno mlada. Bilo je dosta napora i kriza, najteže mi je bilo na 120. kilometru, očekivao me planinski uspon koji traje nekoliko časova i nemaš više mogućnost ni da sipaš vodu, mene je tu zahvatila druga noć, počele su ozbiljne krize sa spavanjem, nemam gdje da se zaustavim, jak vjetar i mislim da su tu bile neke nebeske sile koje su mi pomogle. Mislila sam ajde da se popnem onda sam već na 140. kilometru i tu završava najgore, ali ne završava u suštini tu ništa, jer je opasan spust koji slijedi, sa velikim provalijama, u momentima moraš da sjedneš i pomažeš rukama da bi se bezbjedno spustio“, prisjeća se ova mlada djevojka trke u koju je uložila svu svoju snagu, upornost i ljubav prema trčanju.

Kako kaže, imala je ozbiljne bolove koji su joj otežavali dolazak do cilja.

„Već na 70. kilometru sam imala veliki problem, nokti su već bili plavi i ozbiljna je šteta već bila nanesena, a poslije 120 kilometara, imala sam veliki bol u koljenu koje je bilo otečeno, nisam imala više snage, a morala sam doći do sljedećeg 'ček pointa' i mislila sam samo da dođem do 150 kilometara i tu ću da stanem, dalje ne mogu, ne mogu nogu da ispružim, noć je , ostaću sama u planini“, kaže Sofija.

Ipak, kako navodi, Imala je sreću da ju je pratio trkač iz Makedonije koji je bio s njom tokom gotovo cijele utrke.

“Međusobno smo si pomagali i bodrili se i nije me ostavio taj posljednji dio trke bez obzira što smo oboje jurili limite i on je isto mogao da bude diskvalifikovan“, priča Sofija i dodaje da je 30 kilometara prije cilja popila tablete za bolove i stavila hladni sprej na koljeno, te odlučila da krene dalje.

„Ozbiljni su bolovi i u koljenima i na stopalima, nokti počinju da krvare i otpadaju, tri sam nokta poslije trke morala operativno odstraniti, stopala su baš nastradala. Šta me sve snašlo, iskreno ni ja ne znam, još uvijek je sve to nekako u oblacima i treba mi još vremena da sve procesuiram“, priča Sofija.

U nedjelju, oko 7.00 ujutro, za par minuta je stigla posljednji limit i shvatila da ima još 18 kilometara do kraja, te da  postoji šansa da tu, nadomak cilja završi trku.

„Sa ogromnim bolovima koje ne mogu ni da opišem, ipak jurim da uđem u cilj. U 10.30 je bilo zatvaranje trke i morala sam da ubrzam tempo kretanja toliko da je bilo i po šest minuta po kilometru, a ja sam bila i neispavana i već je bilo i halucinacija i nervoze. Morala sam da dam krajnji maksimum posljednjih osam kilometara i kad sam prošla kroz cilj samo sam sjela i više nikog nisam vidjela“, prisjeća se same završnice.

Na pitanje, gdje pronalazi motivaciju u kriznim momentima, ova mlada djevojka kaže da se oslanja na svoju mentalnu snagu.

„To je ono što najviše volim kod tih trka, tu dolazi do nekih posebnih priča sa sobom, to je samo nešto moje i tu se javlja neka posebna moja mentalna snaga koju ne osjetim na manjim trkama. Zato se i odlučujem na veće trke gdje dolazim do svojih maksimuma i limita koje pokušavam da svaki put probijem i poguram dalje da vidim koliko mogu. A očito je da se može, koliko daleko ćemo izabrati da idemo na nama je samima, kao i sve u životu“, navodi Sofija.

Naglašava da težina trke i nije toliko važna, koliko je značajan njen podvig i činjenica da je na start stala sa ostalim trkačima koji su mnogo iskusniji i profesionalniji od nje, usudivši se da krene u takvu trku.

Epilog je prolazak kroz cilj i titula 'Kraljice trke' koju je ponijela kao najmlađa učesnica koja je završila utrku u zadanom vremenu.

„Mnogo znači, kao i za svakog sportistu, da te onako dočekaju kao što su mene. Otvorili su mi šampanjac, stavili su mi medalju, svi me bodre, imala sam veću podršku ja koja sam stigla posljednja nego onaj trkač koji je došao prvi, a to i učimo na trkama da je bitan i onaj koji posljednji prođe kroz cilj. Znači to za svakog sportistu mnogo jer vidiš da trud nije uzaludan, bez obzira što ja to radim za sebe, a ne zbog nekog dokazivanja, ne bi imalo smisla drugačije“, napominje Sofija.

Ističe da joj mnogo znači podrška porodice i kaže da je još rano da govori o planovima za budućnost, te da se nada da će je poslužiti zdravlje kako bi mogla da nastavi da se bavi sportom.

Ovu priču, koja govori o Sofijinom sportskom uspjehu i ličnom podvigu, ali i drugim izvanrednim mladim ljudima iz naše lokalne zajednice koji su se usudili i onima koji to nisu, završićemo upravo Sofijinim riječima: „Koliko daleko ćemo izabrati da idemo na nama je samima“.

Emisiju „Razgovor s povodom“ u kojoj smo ugostili Sofiju Vušović poslušajte u programu Radija Kostajnica danas u 13.20 časova, a repriza je na programu sutra u jutarnjem programu.

Foto: Ustupljene fotografije