Kako biti čovjek čovjeku i kako se boriti protiv nasilja, odgovori su za kojima uz pomoć svog pera traga Marko Šelić – Marčelo.

Srbijanski pisac i muzičar sinoć je, u organizaciji Narodne biblioteke "Nevenka Stanisavljević", u Kostajnici održao književno veče i promovisao svoje romane „Zajedno sami“, "Malterego, knjiga prva: Rubikova stolica" i "Malterego, knjiga druga: Higijena nesećanja".

„Moja književnost se bavi pitanjima kako biti čovjek čovjeku i kako se boriti protiv nasilja. Dobar dio priča koje sam napisao u formi stihova i proze upravo se bavi takvim pitanjima i traga za odgovorom. Mislim da ga nećemo nikad naći, čovječanstvo nikad do sada nije našlo neki univerzalno primjenjiv odgovor, ali smo dužni da tu dilemu iznova postavljamo pred sebe i razmatramo moguće puteve razrješenja“, rekao je pisac Radiju Kostajnica.

On je rekao da je i pisanje i čitanje plemenito jer budi čovjekovu sposobnost za saosjećanje.

„I pisanje i čitanje je plemenito, prije svega, zato što sam duboko uvjeren da se nešto dešava sa našom sposobnošću za saosjećanje i kada se bavimo pisanjem i kada se bavimo čitanjem. Ja volim da kažem da je lom unutar čovjeka ili veliko pitanje 'Šta mu je?' ili 'Šta joj je?' ono čime se pripovjedanje bavi. Pripovjedanje u širem smislu je pokušaj da siđemo u čovjeka i dokučimo ga i sigurno nekako utiče na našu moć saosjećanja jer je saosjećanje glavni alat u tom poslu“, kazao je Šelić.

Prema njegovim riječima, da bi čovjek bio dobar pripovjedač potrebno je da bude i dobar psiholog i filozof.

„Živa istina je da su psihologija, filozofija i književnost potpuno nerazdvojive stvari. Sasvim sigurno je potrebno biti filozof, sumnjati i dovoditi sve u pitanje, potrebno je biti i psiholog, pokušavati razumjeti ljude i potrebno je 'vježbati' saosjećanje. Međutim, potreban je još jedan sastojak koji je jednako važan: da biste mogli da pišete morate i da čitate, najviše što možete, jer je gorivo za pisanje sasvim sigurno čitanje“, kaže pisac.

On je dodao da je sloboda za umjetnost najbitnija, ali da je danas ograničena cenzurom i pokušajima relativizovanja.

„Sloboda je za umjetnost inherentna stvar, ali nekim ljudima drugih zanimanja i kako ti ljudi doživljavaju svoje zanimanje, ispada da je inherentno da tu slobodu guše i onda je umjetnik u položaju da kaže 'dobro' ili da kaže 'to ne može tako'. Ja sam uvijek bio potpuno uvjeren da umjetnik mora da brani svoju umjetnost, ako treba i životom, a kamoli nekakvim svakodnevnim neprijatnostima, jer to ne smije biti važnije od tvojih umjetničkih namjera. Umjetnost nikad nije podrazumijevala samo nešto lijepo, nego često i čitav niz ličnih žrtvovanja da bi čovjek mogao da bude umjetnik od integriteta. Živimo u vremenu u kome se to može malo relativizovati i kad je umjetnik bez stava neka slatka, pitoma pojava, ali umjetnik kad nema slobodu postaje vrlo diskutabilno da li je umjetnik. U tom smislu umjetnici moraju da budu na prvoj liniji odbrane za opštu slobodu, ako nisu, nešto nije u redu, ne samo sa društvom, nego i sa tim konkretnim pojedincima“, naveo je Šelić.

Marko Šelić je profesor srpskog jezika i književnosti i kaže da se maternji jezik nalazi u nezavidnom položaju.

„Situacija nije srećna iz raznih okolnosti, a koje se uglavnom svode na to da mi ne brinemo ni o čemu, pa ni o jeziku, mi uglavnom brinemo o tome kako da preguramo sadašnjicu i ja ne vidim državne politike koje planiraju deset godina unapred. Kad uporedite to i ono što je cijelom svijetu donijela epoha, tu užurbanost i zgrušavanje komunikacije pa ljudi misle da su uštedili vrijeme kad napišu 'nzm' umjesto ne znam, to nam ne ide u prilog, a plus lokalne prilike, sve to se odražava na maternji jezik“, rekao je Šelić.

On je istakao i problem nepismenosti i pokušaja da se izvrću pravila koja je uveo Vuk Karadžić.

„To je pojava nepismenog srbovanja koje direktno negira rad Vuka Karadžića, jer neki ljudi ne znaju šta je radio Vuk Karadžić i ne razumiju zašto su donesene neke odluke i sad će oni da pišu srpski, a to vam sve dolazi od rđavih đaka koji su bili nervozni što nisu mogli da nauče ta pravila i sad žele silom da nametnu potpuno odsustvo pravila ljudima koji su odvojili vrijeme da shvate zašto je neko prije njih bio veliku jezičku bitku. To je stravična pojava“, ističe Šelić.

On se osvrnuo i na svoje muzičko stvaralaštvo rekavši da je rep najprije pisanje, a zatim i kazivanje stihova na ritam.

„Moja muzika je kazivanje stihova na ritam, zli jezici bi rekli nabrajanje, ali jeste kazivanje stihova na ritam. To zalazi na teren dikcije, kojom ćete intonacijom i bojom glasa da dočarate određenu strofu i cijelu pjesmu... To je zapravo najprije pisanje na ritam, jer se piše dok se sluša neki ritam, makar i u glavi, a zatim slijedi i kazivanje na ritam“, pojašnjava Šelić.

Društveno angažovan i kritički nastrojen rep je, kako kaže, rep iz 20. vijeka, a danas uopšte nije to nego, naprotiv, soundtrack jednog vrlo naopakog vremena.

„Neko bi rekao da je moj uticaj u svemu tome suviše poetski za nešto što je došlo sa ulice, ja to ne mogu da negiram, ali je stvar u tome što mnogo više vjerujem, kad je umjetnost u pitanju, u individualnu odgovornost, a moj životni put je takav da podjednako figuriraju i muzika i književnost“, rekao je Šelić.

Za 2020. godinu najavio je novi album „Nojeva varka“ i novi roman „Mitronaut“ kojim će završiti književni serijal „Malterego“.