“Pa nije ovaj most napravljen da bi bio miniran? Na to pitanje nije bilo odgovora. Bar ne tada, kada je svečano, uz govore, pjesme i vatromet , predat na upotrebu dvjema bratskim republikama. Poslije tačno dvadeset i sedam godina stigao je i odgovor. Smrtonosni vatromet bez cvijeća i govora… A istina je, takođe, da on vidi kroz naočare starih slika i starih saznanja da sada nekadašnji lijepi betonski most izgleda kao onaj Bodlerov albatros kojem su slomljena oba krila… A prilaz mostu koji je donedavno obećavao putovanje u svijet, poput prilaza bilo kojem mostu na ovom svijetu, sada djeluje kao kraj ovog svijeta.” (Ranko Risojević, “Noć na Uni”)

Drugi dio priče o mostu u kostajničkom kraju započinjemo citatom iz romana “Noć na Uni” Ranka Risojevća koji se odnosi na betonski most iz šezdesetih godina prošlog vijeka i njegovo miniranje 1995. godine. Ali, prije nego se posvetimo ovim događajima, vratićemo se malo dalje u prošlost.

Iako se radovi na mostu između dvije Kostajnice pominju 1906. godine (prema nekim izvorima 1916.), o njima nema detaljnih podataka, pa se ne može sa sigurnošću zaključiti, da li je građen novi ili se radilo o rekonstrukciji Napoleonovog mosta.

Novi objekat koji je premoštavao Unu od jedne ka drugoj Kostajnici izgrađen je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, preciznije 1932/33. godine.

U “Danici” iz tog perioda stoji: “Početkom prosinca dovršen je u Kostajnici novi most preko Une. Dug je 161,63 m, stajao je oko milijun dinara, a sagrađen je na istom mjestu gdje je stajao stari most koji je 1809. za Napoleonove vladavine u ovim krajevima izgrađen. I novi je most sagrađen iz drveta, ali je prvi i najveći drveni most u našoj državi građen po najmodernijem sistemu.”

Projektant ovog mosta bio je inženjer Jure Erega. Most je rađen iz 15 otvora sistema moždenih drvenih greda prvoklasne hrastove građe iz Novske šume. O njegovom kvalitetu govori i činjenica da je izdržao i katastrofalnu poplavu 1955. godine.

U septembru 1966. godine započela je izgradnja prvog betonskog mosta preko smaragdne rijeke u kostajničkom kraju.

Gradnja ovog prednapregnuto-betonskog mosta bila je predviđena na lokaciji oko kilometar uzvodno od starog mosta koja je, zbog udaljenosti od gradskog centra, bila bolja za odvijanje tranzitnog saobraćaja, a osim toga, bila je u zajedničkom urbanističkom planu dvije Kostajnice predviđena za izgradnju drugog prelaza preko rijeke. Stari most je trebalo obnoviti i brižno čuvati kao neprocjenjivo kulturno-istorijsko dobro. Ipak, odlučeno je da novi bude izgrađen na mjestu starog mosta, s obzirom da je prelaz na ovoj lokaciji bio dio viševjekovne prakse, tradicije i istorijskih prilika.

Betonski most dužine 182,8 metara, građen po najmodernijem sistemu gradnje tadašnjeg vremena, svečano je pušten u saobraćaj 24. novembra 1968. godine i trajao je 27 godina.

U ove nepune tri decenije dvije Kostajnice egzistirale su gotovo kao jedan grad, povezan voljenom rijekom i mostom.

Ranko Risojević, čijim citatom iz romana “Noć na Uni” počinjemo tekst, kosristi u ovom književnom djelu most kao osnovni motiv oko koga ispreda pripovijedanje, a bavi se, između ostalog, i navedenim periodom.

Pisac, rodom iz kostajničkih Kalendera, u ovoj priči o ljudima i prostoru, obilježenim mostom i rijekom ispod njega, slika perom tople slike skokova s mosta koji su dječake činili muškarcima i ribara zagledanih prego ograde mosta u brzake i mirnace Une. Među njima je i ribar Kemo, jedna od živopisnih kostajničkih legendi.

Međutim, u ovom romanu ispisane su i slike o prijateljstvima, onim prividnim i onim istinskim, ljubavi i mržnji, različitostima dvije obale u smaragdnoj dolini, te slike o ratu i žalu za mirom, što nas dovodi do jednog od važnijih događaja u novijoj istoriji mosta.

U ratnim dejstvima, u septembru 1995. godine most je miniran i srušen na svojoj lijevoj i desnoj strani.

Njegovi urušeni krajevi uz obale rijeke koji, kako Risojević piše, podsjećaju na slomljena krila albatrosa, stajali su kao svjedoci rata sve do obnove koja je počela 2001. godine.

Most je, kroz program obnove infratrsukture BiH finansirala Evropska unija, a obnavljao Konstruktor-inženjering iz Splita. Projekat je izradio Građevinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Obnovljeni most je, zbog prilazne ceste na lijevoj strani, kraći i njegova dužina iznosi 148,5 metara.

Poslijeratnim graničnim rješenjima most je cijelom dužinom pripao Hrvatskoj, a pitanje granice i dalje je sporno, jer sporazum između BiH i Hrvatske koji se tiče razgraničenja još nije ratifikovan u državnim parlamentima.

Most je otvoren za saobraćaj, kao i granični prelaz, 26. avgusta 2002. godine. I tako je i danas.

Na mostu sada nema Keme i drugih ribara, nema skakača da se nadmeću u junaštvu i ljepoti skokova. Međutim, kao i stotinama godina kroz istoriju, na ovom istom mjestu, visoko iznad rijeke, ljudi premoštavaju vodenu i ostale prepreke, odlazeći dalje, ukrštajući se jedni sa drugima u potrazi za mirom i boljitkom, više i češće nego za ratom i uništenjem.

Nema ni neimara kostajničkih mostova, građevina koje su se u ovom kraju smjenjivale kao i osvajači. Djela umova i ruku ovih starih majstora uglavnom su ih nadživjela, pobijedila i vrijeme, ako ne fizički, a ono bar u sjećanju, fotografijama, crtežima i pisanim izvorima, da bi ukazala na stalnu ljudsku potrebu da se stigne na drugu obalu.

AUTOR: Radio Kostajnica, M.A.

FOTO: Radio Kostajnica, foto i arhiva - Branislav Adamović, Fikret Midžić - “Kostajnica, geografsko-istorijske, vojno-odbrambene i društveno-ekonomske pretpostavke od najstarijih vremena do 1918. godine”, Ranko Risojević

IZVORI:

Fikret Midžić, “Kostajnica, geografsko-istorijske, vojno-odbrambene i društveno-ekonomske pretpostavke od najstarijih vremena do 1918. godine”

Ing. Miroslav Milišić, Sarajevo i ing. Zlatko Milišić, Beograd, “Most preko Une u Kostajnici”

Ranko Risojević, “Noć na Uni”