Ljekar i univerzitetski profesor Lazar Stijak iz Kostajnice svojim je rukama od brvana stare vodenice napravio krst koji je osveštao u Jerusalimu, a potom donio u Hram Svete Trojice u Kostajnici. Ovo je priča o porodičnim korijenima, vjeri i putu kojim bi trebalo da idemo.

Lazar Stijak iz Tavije u Kostajnici završio je medicinski fakultet u Beogradu, a zatim specijalizirao ortopediju. Trenutno je vanredni profesor anatomije u reizboru i očekuje da ove godine postane redovni univerzitetski profesor.

Živi i radi u prijestonici Srbije, ali nekoliko puta mjesečno dolazi u Taviju, obilazi rodnu kuću i u dvorištu vodenicu kraj koje je odrastao.

U razgovoru sa ekipom Radija Kostajnica kaže da niko ne zna koliko daleko u prošlost seže ova vodenica.

“Švajcarac Per, kome ne znam ime, doselio je između 1860. i 1870. godine, nastanio se ovdje u Taviji kao austrougarski lugar i podigao kuću na mjestu gdje je bio stari poredovnički mlin, napušten prije 1860. godine, a ko je prije toga ovdje mljeo žito, niko ne zna. On je obnovio mlin i živio tu do Prvog svjetskog rata 1914. Imao je jednu ćerku koja se udala za Gačića. Kad se vraćao za Švajcarsku imanje je prepisao na zeta, koji 1918. takođe odlazi u Švajcarsku, a imanje ide na doboš. Kupuje ga moj pranđed koji je zatekao kuću i mlin i radi sve do 1936. Sa Jankom Stijakom grade novu kućicu za mlin koja je preživjela Drugi svjetski rat. Sve kuće su popaljene, ali je mlin ostao. 1944. godine đed Marko dolazi iz ropstva iz Njemačke, kupuje kamenje u Modriči i mlin je ponovo počeo da melje 1945.”, kazuje Stijak istoriju vodenice, ali i svoje porodice.

Kako navodi, đed Marko je bio vjerujući čovjek privržen crkvi. Bio je i mlinar sve do svoje smrti 2006. godine, iako je u posljednjim godinama većinu posla prepustio sinu Mili.

“Pokojni đed Marko je, uplaćujući sebi doprinose, penziju zaradio u mlinu. Često znam reći za njega da je među prvim privatnicima u Jugoslaviji”, kaže njegov unuk i pokazuje knjigu meljave iz 1962. na kojoj piše: “Knjiga meljave, Stijak Marko vlasnik mlina-potočare Tavija, započeto 15.12.1962.”.

Ova knjiga svjedoči da se “ušur” za mljevenje tada plaćao 10 odsto.

Tradicija se nastavila i poslije smrti pranđeda, đeda i oca.

Doktor Lazar, svjestan da je njegovih 40 godina proteklo kraj ovog mlina i vođen uspomenom na đeda koji je bio centralna figura njegovog djetinjstva i mladosti, 2015. godine u šumi usijeca hrastovo drvo, skida stari vodenički objekat i renovira vodenicu 2020.

Međutim, iz ovih suvoparnih podataka o obnovi, treba izdvojiti suštinu: Sva ona voda koja je protekla preko vodeničkog točka, snaga kamena, fina zrnca žita i ljepota vjere od đeda naučena utkani su u njegovo biće i žubore, klokoću i šušte njegovom dušom.

Zato ovaj ljekar i profesor prošle godine odlučuje da od stogodišnjeg drveta od koga je bio izgrađen stari mlin napravi krst sa raspećem, odnese ga u Jerusalim i osveštanog ga postavi u Hram Svete Trojice u Kostajnicu.

“Mogao sam da napravim krst i od novog hrastovog drveta, ali sam htio poveznicu sa đedom koji mi je uvijek bio zvijezda vodilja. To nešto Hristovo u meni je većim dijelom zasluga đeda Marka”, priznaje i sam.

Grubi radovi na krstu od dva stara hrastova brvna počeli su na Sretenje u Taviji, nastavljaju se tokom vaskršnjeg posta u Zrenjaninu, a iskrojeno drvo na kraju stiže u kancelariju profesora Stijaka na fakultetu, gdje je i završen.

“Svaki dio je započet sa molitvom i završen sa molitvom i duhovnom muzikom. Kad završim obaveze na fakultetu, zaključam se u kancelariju i radim, ponekad i do jedanaest sati uveče. Post traje sedam nedjelja, a ja sam sve završio za šest. Nisam se žurio, testirao sam svoju volju i želju, želeći da uradim unikatan krst”, objašnjava Stijak.

Zajedno sa svojim tvorcem, ovaj krst sazdan od vjere, žita i vode na Veliki petak stiže na Hristov grob gdje ga je osveštao sveštenik Jorgos, a zatim se vraća kući – u Hram Svete Trojice u Kostajnici.

Tumačeći svoje djelo, Stijak kaže da je okrenutost prema porodičnim korijenima i vjeri uslov našeg opstanka, a mi biramo koju ćemo ulogu imati. Dodaje da, sve što se dešava, treba da se dešava i da ne treba zbog toga kukati.

“Mi biramo hoćemo li biti potrošačka nacija, nezasita i gladnija što više ima, ili ćemo ići za filozofijom da je ono što imamo sasvim dovoljno i da se treba baviti nekim bitnijim stvarima i razmišljanjima, da uživamo jedni u drugima, da razgovaramo. U tome nam mnogo može pomoći naša vjera, da nas odmjeri, umiri i da nam da koliko nam je zaista potrebno. Mi smo tu gdje jesmo i ne trebamo odustati, ne zato što volimo starinu, niti zato što smo to naslijedili od đedova i pranđedova, nego zato što je to jedini ispravan put. Svakodnevica života i stalna žurba nas onemogućava da razmislimo o tome ko smo i šta smo”, ističe Stijak.

Vodeničkog zanata gotovo da više i nema. Rađanjem novog vijeka umrli su posljednji mlinovi. Ostao je poneki, kao kulturno-istorijsko blago i svjedok nekih drugih vremena, kada je život zavisio od žita i kada su se oko mlinova raspredale fantastične, ali i one svakodnevne, obične priče.

Ali razmišljajući o tome ko smo i šta smo, dolazimo do saznanja da sve negdanje vodenice i naši đedovi i krstovi žive u nama, bez početka i kraja, jednako kao i moćna, bistra voda koja teče kroz vodenički točak.

AUTOR: Radio Kostajnica/Marija Adamović

FOTO: Ustupljene fotografije