Kostajnica ove godine broji 140 godina školstva, a ovo je najstariji dnevnik u OŠ “Petar Mećava” koji datira iz 1888. godine i čuva ocjene prvih njenih đaka.

Povodom ovog velikog i važnog jubileja, ekipa Radija Kostajnica razgovarala je sa direktorom kostajničke osnovne škole Milankom Dejanovićem.

Sa dječačkim osmijehom, on se prisjetio svojih đačkih dana u ovoj školi, mirovanja u klupi sa rukama na leđima, strogih lica nastavnika, ali i školskih nestašluka.

Na našu molbu, u maloj prostoriji tik do zbornice, pokazao nam je svoje ocjene u jednom od požutjelih dnevnika iz 1970. godine, ali ćemo te podatke ostaviti u koricama te, đacima, strašne knjige. Reći ćemo samo da je uvijek bio dobar matematičar.

U toj prostoriji u kojoj su krasopisom pohranjene jedinice i petice, smijeh djece i ozbiljni pogledi učitelja, stari više od jednog vijeka, saznali smo kako je nastalo i razvijalo se školstvo u Kostajnici.

“Nakon ustanka Srba protiv turske tiranije 1875- 1878. godine, u Kostajnici se 1. septembra 1880. godine., među prvima u tadašnjoj Bosni i Hecegovini, formira Narodna osnovna škola. Nastava se isprva odvijala u kućama imućnijih građana, a od 1888. godine u prvoj izgrađenoj školskoj zgradi”, počinje priču Dejanović.

Istovremeno pokazuje prve i najstarije razredne knjige, imenike i ljetopise, koji su preživjeli ratove i stradanja i danas svjedoče o nekom davnom vremenu i ljudima.

“Prva razrednica ili dnevnik, koji i danas čuvamo, ispisan je 1888. godine krasopisom prvog učitelja Radoslava Janjčića, koji je bio upravitelj škole punih 40 godina, Julijane Jovanovićeve, kasnije Glumac i Draginje Janjčićeve”, kaže Dejanović.

Te godine, kako smo mogli vidjeti u ovoj dragocjenoj razrednoj knjizi, škola je brojala 60 učenika, a posebno su zanimljiva znanja i vještine koje su sticali.

Ocjenjivani su (pišemo kako je napisano u prvom dnevniku) ćudorednost, marljivost, vjeronauk, čitanje, slovnica, ustmeni i pismeni izraz misli, zemljopis, povjest, prirodopis, prirodoslovlje, računstvo, krasopis, geometrijsko oblikoslovje i risanje, gospodarstvo, ručno djelo, pjevanje, njemački jezik i gombanje, što bi danas bila fizička kultura.

“Vrata naše škole nije zatvorio ni Prvi svjetski rat. U Kraljevini Jugoslaviji izlazile su generacije svršenih četverogodišnjih osnovaca, upravljanje školom preuzima Stevan Stojnić, sve do 1930. godine, a nastavu su izvodili Anka Puškar, Dane Ivančević, Nada Rajačić, Alija Midžić, Janković

Đukan, Danica Perišić, Darviša Kapetanović, Katarina Mihajlović i Smiljana Zorovićeva. To je period masovnijeg upisivanja djece iz Slabinje, Čitluka i Strigove. Prema tadašnjim knjigama, do početka Drugog svjetskog rata kroz školu su prošla 2 922 učenika,” navodi Dejanović.

Ono što se nije desilo u Velikom ratu, dogodilo se za vrijeme Nezavisne države Hrvatske, nastava je prekinuta, a školska vrata zatvorena.

Ipak, uz kratke prekide, nastava je izvođena u porodičnim kućama Cerovića i Perišića pod rukovodstvom učiteljica Marije Ludvig i Anke Sarajčić, o čemu svjedoči sačuvana dokumentacija.

“Odmah po završetku Drugog svjetskog rata školska zgrada je adaptirana, a nastava počinje 1946. godine pod upravom učitelja Nikole Jovovića i njegove supruge Štefanije koji su, sa još nekoliko učitelja, počeli podučavati djecu u poslijeratnoj Jugoslaviji”, kazao je Dejanović.

Prema njegovim riječima, 1947. godine počinju raditi i prve seoske samostalne osnovne škole u Petrinji, Kalenderima i Pobrđanima u kojima su učitelji Milan Gačić, Adela Hefner i Radomir Čugalj podučavali ukupno 220 djece.

Nastava se, kako navodi, u početku održavala u većim seoskim kućama, a zatim je, zahvaljujući entuzijazmu tadašnjih učitelja i požrtvovanosti stanovništva, počela izgradnja prvih seoskih školskih zgrada, što je bio snažan zamah razvoju i poslijeratnom oporavku porušenih i popaljenih sela kostajničkog kraja.

Pedesetih godina 20. vijeka osnovna škola u Kostajnici prerasla je u osmogodišnju, a do tada samostalne seoske postaju područne škole.

“Rješenjem Narodnog odbora bosanskonovskog sreza, 1953. godine data je saglasnost za otvaranje osmogodišnje škole u Bosanskoj Kostajnici pod nazivom Narodna osmogodišnja škola koju je tada pohađalo 367 učenika. Prva generacija svršenih osmogodišnjih osnovaca izašla je 1957. godine polažući ispit iz tadašnje male mature”, rekao nam je Dejanović.

On dodaje da naziv, Osnovna škola “Petar Mećava”, ova obrazovna ustanova nosi od 1960. godine po imenu narodnog heroja iz redova Baljske čete, komandanta bataljona Pete kozaračke brigade, komandanta Dvanaeste krajiške brigade i zamjenika komandanta Desete krajiške divizije.

U to vrijeme broj učenika je stalno rastao, pa je tako nastavu u školskoj 1966/67. godini pohađalo čak 930 učenika, od kojih 686 u centralnoj i 244 u područnim školama.

“Zbog velikog broja učenika i nedostatka radnog prostora, u centralnoj školi se radilo i u tri smjene i na različitim lokacijama, a odjeljenja su često brojala između 30 i 40 đaka, ponekad i više. Bila je potrebna veća školska zgrada koja je izgrađena u periodu od 1971. do 1973. godine, a nastava je počela 6. septembra 1974.”, opisuje Dejanović noviju istoriju škole.

Ipak, kako je vrijeme odmicalo, smanjivao se broj učenika u područnim školama pa su zatvorene škole u Kalenderima i Pobrđanima.

“Za vrijeme posljednjeg rata škola je, iako uz samu granicu ratnih dejstava, nastavila sa radom, primajući djecu izbjeglih porodica iz Hrvatske i uključujući ih u redovan nastavni proces. Zbog ratnih dejstava u našim prostorijama je počela i nastava za učenike srednje škole, kao isturena odjeljenja škola iz Prijedora i Novog Grada, pa se radilo i u tri smjene. Bile su to teške godine, ali se izdržalo i škola nije prekidala sa radom”, prisjeća se Dejanović.

Danas, kostajnička osnovna škola obuhvata centralnu školu u Kostajnici i područnu školu u Petrinji, a broji ukupno 296 učenika, koji osim sticanja osnovnog znanja mogu da razvijaju svoje talente kroz dramsko- recitatorsku, literarnu, novinarsku, ritmičku, saobraćajnu, košarkašku, tamburašku, likovnu i ekološku sekciju.

Škola je posebno ponosna na časopis Bistro srce kojim se već trideset godina njeguje lijepa pisana riječ, te na školsku organizaciju Crvenog krsta koja postiže zapažene rezultate na takmičenjima širom Republike Srpske.

“Škola je obuhvaćena projektom obnove i uskoro očekujemo početak radova. Vlastitim i sredstvima Ministarstva prosvjete i kulture Srpske, kontinuirano planiramo i nabavljamo neophodnu elektronsku opremu. Obnavljamo i fond naše biblioteke kako bi učenicima bila dostupna sva obavezna lektira”, istakao je Dejanović.

On je napomenuo i da su se učitelji i nastavnici izuzetno dobro snašli i u vanrednim okolnostima ove godine, kada je zbog pandemije virusa korona organizovana nastava na daljinu.

Dejanović se zahvalio na podršci Ministarstvu prosvjete i kulture RS, načelniku opštine Kostajnica Dragi Bundalu, Zoranu Šiljku za donaciju računara i višegodišnju saradnju, komapaniji „Prointer“ za donaciju deset monitora i anonimnom donatoru, jednoj porodici iz Kostajnice, koja je omogućila većem broju djece slabijeg imovinskog stanja odlazak na đačku ekskurziju prethodnih godina.

Školstvo u Kostajnici preživjelo je mnoge teške momente i za svojih 140 godina postojanja iznjedrilo ličnosti kao što su akademski slikar Đoko Mazalić, prvi predsjednik ZAVNOBIH- a Vojislav Kecmanović- Đedo i književnik Ranko Risojević, koji se u svojim romanima rado sjeća svoje Kostajnice i školskih dana.

Za predani rad u obrazovanju i vaspitanju mladih generacija kostajnička osnovna škola je više puta odlikovana i nagrađivana. Među ovim priznanjima su Nagrada Skupštine opštine Bosanski Novi iz 1972. godine, Orden rada sa srebrnim zracima od predsjednika SFRJ povodom 95 godina postojanja i rada iz 1974. godine, Republičko priznanje i nagrada "Hasan Kikić" za dugogodišnji plodan i uspješan rad škole iz 1978. godine i Orden NJegoša II reda iz 2010. godine, povodom 130 godina postojanja školstva u Kostajnici.

Mnogi prosvjetni radnici su obilježili osnovnu školu u Kostajnici, ali su bračni parovi, osnivajući i podižući ovdje svoje porodice, dali poseban doprinos. Među njima su Janjčići, Jovovići, Sukići, Šepići, Čuglji, Čolići, Radakovići, Kojići, Rodići,Tkalčeci, Vušovići, Joke, Ćurčije, Risojevići, Dejanovići i Kukići.

Nove đačke generacije ne uče krasopis i gombanje, posvećene su savremenim tehnologijama, jer vremena se mijenjaju, a sa njima i vaspitno-obrazovni proces.

Učitelji i nastavnici, tako važne ličnosti u životu svakog od nas, kao i prije 140 godina, idu u korak sa vremenom, prihvataju nove izazove i usađuju znanje u male glavice koje će jednog dana, kada budu veliki ljudi u svom poslu i društvu, sa ponosom moći da kažu: “Ja sam bio đak osnovne škole u Kostajnici”.